psihoanalize

Masakr u Duši je masakr nad ženama i djecom izveden od strane HVO-a januara 1993. godine, za koji još niko nije odgovarao. Sud BiH još nije pokrenuo ni jednu istragu za ovaj zločin.

Od 11. do 18. januara 1993. godine hrvatske snage (HVO i HV) su napale Gornji Vakuf i sela nastanjena Bošnjacima: Dušu, Uzričje, Hrasnicu i Ždrimce. Polovinom januara 1993. HVO je okružio selo Duša. Na položaje oko sela, HVO je dovukao tešku artiljeriju i tenkove. Artiljerija je bila smještena na Mračaju (hrvatsko selo Mačkovac).

Oko 65 bošnjački civila, koji su u tom trenutku bili u Duši, odlučili su da se kriju u podrumu jedne kuće i iščekuju dalji ishod događaja, jer su bili u potpunom okruženju, a nekoliko lokalnih mladića je uspostavilo stražu nekoliko stotina metara dalje.

15. januara ili približno tog datuma počeo je artiljerijski napad na selo. Tenkovi HVO-a su izašli na put prema selu (Duša-Pidriš) i okrenuli cijevi prema kućama mještana nakon čega je uslijedilo razaranje.

Jedan projektil je probio bočni zid kuće i uletio u podrum u kojem su se nalazili civili. Nastala je panika i haos. Nekoliko civila je teško ranjeno, nakon čega su ostali počeli da bježe iz podruma, ali ih je dočekala druga granata na izlazu iz podruma koja je tom prilikom ubila oko 10 civila i još nekoliko ranila. Tom prilikom većinom su ubijeni žene i djeca, između ostalih: Sabaha Behlo, Mirsada Behlo i Mirsad Behlo (majka, kćerka i sin), Enisa Behlo, trudnica u drugom mjesecu trudnoće, Muamer Zulum, dječak od 14 godina, te Fatka Gudić. Salih Ćeho koji je ranjen u podrumu je nedugo nakon toga umro.

Poslije samog masakra, u selo ulaze trupe HVO-a sa vojnim vozilima mostarskih registracija, nakon čega odvajaju muškarce od žena. Muškarcima je dopušteno da pokopaju ubijene civile, nakon čega su odvedeni u zatočeničke centre i logore HVO-a u Prozoru, Trnovači i Paloču.

Žene su zatočene u tri kuće u selu. Nekoliko narednih dana HVO je palio kuće, štale i stoku u njima, proslavljajući ulazak u selo rafalnim paljbama. Čitavo selo je zapaljeno do temelja.

Nekoliko dana kasnije pojavio se UNPROFOR koji je preživjele žene prebacio u Gornji Vakuf.

Ko je Ivan Kricancic? Never heard...

Medju bh. blogerskom zajednicom kruzi cirkularni email o 17 godisnjem decku po imenu Ivan Kricancic, rođen aprila 1989. godine u Mackay, Queensland, Australia od oca Ivana seniora, i majke Terese, koji svoje sovinisticke aktivnosti prema Bosnjacima obavlja regularno na dnevnoj bazi, vrijedjajuci naciju i drzavu, svojim uvredljivim komentarima prema Bosnjacima.

Ovo ne bi bilo cudno da se ne radi o Australijancu koji nikada u zivotu nije sreo ni jednog Bosnjaka, pa se onda postavlja pitanje odgoja djece ciji roditelji su porijeklom iz Srbije ili Hrvatske, a zive vani. Prema nekim razmisljanjima jedino rjesenje je da bosnjacka zajednica Australije uputi otvoreno pismo Ivanovim roditeljima preko placenog oglasa, kako bi ipak vratili svoje dijete na pravi put. Naravno bloggeri ce ih u tome podrzati.

Zivjela tolerancija, smrt sovinizmu.

Pitanje:
(...) U školama koje se nalaze na teritoriji sa većinskim hrvatskim stanovništvom djeca uče iz udžbenika koji su u najmanju ruku diskutabilni. Npr. "Moj zempljopis 8" autora Ante Markotića i Mirka Markotića sadrži jeftinu političku propagandu i neistinite teze koje se odavno pokušavaju progurati kao dio kampanje iz susjedne Hrvatske.

Evo samo nekih anahronizama ili neistina koje se nalaze u udžbeniku po kojem uče osmi razredi osnovnih škola sa hrvatskom većinom:

1.Na str. 13 se navodi kako u "BiH postoje tri jezika (hrvatski, srpski i bošnjački)". Otkud bošnjački jezik, Bog dragi zna?

2.Na str. 45 stoji rečenica: "...Bosanska država je šaptom pala u turskom pohodu na Europu u drugoj polovini XV. stoljeća." nako čega se kaže: "Zatečeno, pretežito hrvatsko-katoličko stanovništvo je prognano, islamizirano i obespravljeno."

Otkud "pretežito" hrvatsko stanovništvo u 15. st. u Bosni, to samo autori znaju, jer su svi ozbiljni historičari koji se bave ovom temom jasno naznačili da se radi o anahronizmu.

3. Na str. 47 se ponovo tvrdi:

"Dio starosjedilačkog slavenskog stanovništva (Srbi i Hrvati) se islamizira, a drugi dio seli preko Save na sjever u Panonsku ravnicu i u Dalmaciju, dok treći dio ostaje s franjevcima na drevnim područjima." i onda se kaže: "Ruše se crkve, a grade džamije."

4. Na jednom mjestu stoji vrlo štura informacija o Kulinu banu (bez pominjanja povelje, stećaka itd.): "Krajem XII. stoljeća Bosnom vlada ban Kulin. Za njegove vladavine javljaju se kristijani i Bosanska crkva. Riječ je o krivovjerstvu koje nije bilo specifičnost Bosne", kasnije se navodi kako su se na Bilinom polju 1203. vratili izvornom kršćanstvu i "životu prve kršćanske zajednice".

Sada obratite pažnju na političke floskule:

5. Na str. 88 stoji: "Dakle, tri konstitutivna naroda žive u dva entiteta. Tko je u Bosni ostao kratkih rukava nije vam teško zaključiti!"

6. Također na str. 48 se ponavlja pitanje upučeno učenicima: "Tko je u Bosni ostao kratkih rukava? Pitajte svoga nastavnika i svoje roditelje!"

7. Vrhunac perfidnosti možete vidjeti na stranici 89. kada se djeci imputira kako trebaju imati kanal na hrvatskom jeziku: "Vi sigurno volite filmove i športske događaj i gledate ih na televiziji. Koji televizijski program vam je najdraži? Bilo bi vam drago da Hrvati imaju svoj program na državnoj televiziji, zar ne!"

8. Postoje još brojni primjer, npr. Ivo Andrić hrvatski književnik, a Hercegovina hrvatska gruda itd. Navedeni udžbenik je odobren od strane pet kantonalnih ministarstava u kantonima gdje su Hrvati u značajnom broju. Da ne spominjem da se u udžbeniku ne poštuju odluke Ustavnog suda BiH da je termin županija neustavan i sl. Kako nakon svega očekivati da se mališani ponašaju tolerantno ako im se u glavu ubacuju ovakve teze?

Odgovor:
I sam sam pogledao te udžbenike i mogu reći da sam se zgrozio koliko neistina, laži, konstrukcija i direktnih navođenja na mržnju u njima ima. Jednima se zabranjuje da kažu istinu (ne smije se reći četnik niti ustaša), a drugima se dozvoljava da i bez tih riječi uporno i bezočno šire laži o ovoj zemlji kao o odvajkada katoličkoj i dakle hrvatskoj, te da šire mržnju prema njenim stanovnicima drugih vjera. Ali sve to mene ne čudi kad znam ko su ljudi na čelu ministarstava obrazovanja i kulture u našoj zemlji. Prvo, neophodnog ministarstva nauke, obrazovanja i kulture na nivou države nemamo. Drugo, na čelu onih federalnih i kantonalnih ministarstava su nesposobni i nezaintersirani ljudi, koji ne znaju gdje su šuplji, a kamoli da su u stanju nešto da učine korisno. A neki su čisti agenti nacionalizama i nastojanja da se cijele regije etnički i duhovno očiste od svih stranih (različitih) nacija, kultura, jezika ili svakog oblika različitog mišljenja.

Islamofobija i mržnja prema islamu su pojave stare koliko i islam. U zadnje vrijeme da se primjetiti da mnogi mediji izvještavaju vrlo nekorektno, provokativno i netačno o islamu, povezujući terorizam s islamom, za razliku od npr. IRA-inog terorizma, s mnogo dužom tradicijom, kojeg ne nazivaju katoličkim. Međutim dešava se jedna interesantna pojava. Što više mediji šire neistine, to više nemuslimana prelazi na islam. Ljudi žele da se upoznaju s islamom nakon čega spoznaju da je to put za kojim su oduvijek tragali. U nastavku donosimo članak kojeg objavljuje internet portal Monitor

Sve više Hrvata prelazi na Islam

Sudeći po izjavama osoba koje su iz Rimokatoličke otišli u druge crkve ili vjerske zajednice, te samih svećenika i vjernika koji su "digli ruke" od katoličanstva, sve više vjernika napušta Katoličku crkvu u Hrvatskoj! Bivši katolici s kojima smo razgovarali tvrde i da se nisu razočarali u Boga, nego u Crkvu i dio svećenstva, koje u novcu i moći vide svog jedinog Boga.

— Jedno propovijedaju, a drugo rade. Nisu se saživjeli s vjerom. Misu odrade tek tako — reda radi. Tek sam prelaskom na islam vjerski ispunjen, a još će naših građana, nezadovoljnih Katoličkom crkvom, prijeći na islam — kaže nam Splićanin Bogdan Radonić, koji je i promijenio ime u Jusuf, jedan od mnogih u Hrvatskoj koji je prihvatio islam i ostavio katoličanstvo za sobom.

"Sad sam bolji čovjek"

— Bio sam gorljivi katolik. Često sam išao na mise, ali nisam bio zadovoljan. Na islam sam prešao ima nekoliko godina, a i jedna je moja bliska prjateljica, uvidjevši koliko mi je dobro napravila moja nova vjera, prešla na islam. Ona to još taji od svoje obitelji, ali moja obitelj je u meni, nakon prelaska na islam, vidjela boljeg čovjeka i prihvatili su to. Onaj tko prihvati islam, ne napušta ga, kao što neki napuštaju katoličanstvo — kaže Jusuf, dok nam splitski imam Kemal Skender govori da su proteklih godina imali više prelazaka katolika i drugih građana na islam, a godišnje im dođe i stotinjak ljudi koji traže savjet i informacije o islamu u njihovu centru u Splitu.

Zamjenik muftije Aziz Efendija, inače jedan od najuglednijih pripadnika muslimanske vjerske zajednice u Hrvatskoj, kaže: — Istina je da nam dolazi sve više ljudi koji žele primiti islam. Svakodnevno nam se obraćaju ljudi i znam osobno one koji su s katoličanstva prešli na islam. Mi smo dužni da tim ljudima koji nam dolaze budemo servis. Neki od njih slušaju predavanja, a dio ih odmah želi prijeći na islam. Ljudi su razočarani u mnogo stvari, a mir nalaze u islamu — kaže nam Efendija dodajući da je u Hrvatskoj između 60 i 100 tisuća muslimana. Napominje i da broj muslimana kontinuirano raste. Pitali smo ga i jesu li katolici sve više razočarani u Crkvu, a na što on nije htio dati odgovor, navodeći kako nije na njemu da tumači razloge. Više na Monitorovoj stranici...

Iz pouzdanih izvora saznajemo da je autor uskoplje.blog.hr-a najvjerovatnije Mario Juričević, koji već godinu dana konstantno širi ratno-huškačku propagandu koju će u krajnjem slučaju morati dokazati na sudu. U Bosni i Hercegovini je izrečena prva kazna za klevetu na internetu, što je dobar pokazatelj, da kleveta i propaganda koja za cilj ima širenje neistina obojenih nacionalističkom propagandom i podsticanje na segregaciju u školstvu, nema budućnosti. Navođenje postova bez referenci, ili s referencama koje su i same propagandističke može se okarakterisati kao nastavak izvještavanja Smiljka Šagolja i sličnih kvazi-izvještača. Nepobitni dokazi koje posjedujemo su potvrđeni i lingvističkom analizom postova na uskoplje.blog.hr.

Nastavljamo seriju najinteresantnijih stenograma o agresiji Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Sastanak od 23. novembra 1993. pokazuje Tuđmana u njegovom pravom svjetlu: pokvarenjak od glave do pete. Pored napada na gradove u BiH, Tuđman bjesni na svoje podređene radi neopreznosti u slučaju kada je komanda HV-a javno izvršila imenovanje štaba HVO-a, što je direktni dokaz hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Postavljajte, ali ne objavljujte TUĐMAN: Gospodine ministre i gospodine generale, mi smo tu sa Gornjim Vakufom doživjeli i politički i vojni neuspjeh. Ministre, ti znaš i sam da je danas i jedan od supredsjedatelja pitao, u tom sklopu, da li smo kadri i da li ćemo ovladati Gornjim Vakufom, i ja sam vama dao zadaću, to nije izvršeno i na taj način smo se i politički i vojnički kompromitirali i dali smo, potvrdili smo na taj način, te prosudbe da vojnički nismo dorasli čak ni Muslimanima na tom području. To je jedan fijasko. Tko je naredio i zašto da se ruši most u Mostaru?

ŠUŠAK: (Šuškanje kartom, ne čuje se.)

TUĐMAN: Prikazivali su na evropskim televizijama četiri dana, i to dva dana kako su hrvatske jedinice tukle. Prema tome, molim da se utvrdi tko je naredio i zašto, i da budu strahovite političke štete koje nam je to nanijelo, da smijene i kazne, vidjeti okolnosti da se čak stave možda pod vojni sud. Molim pismeni izvještaj o tome. Treće, kako ste mogli, ministar obrane i načelnik Glavnog stožera, izdati ovakvu naredbu kojom potvrđujete da Hrvatska vodi rat, da je direktno upletena, da i ja stalno naglašavam da ste sve ovo skupa morali graditi kao dobrovoljno, što su to dobrovoljci iz Hrvatske koji su napustili Hrvatsku vojsku, koji se bore tamo pod zapovjedništvom HVO-a, a vi ovdje imenujete Glavni stožer. Ministar obrane Hrvatske i načelnik Glavnog stožera…

ŠUŠAK: Mogu li ja to vidjeti?

TUĐMAN: Ti ne znaš za to?

BOBETKO: To je prijedlog koji sam ja dobio za te ljude.

ŠUŠAK: Tko je ovo pripremio?

TUĐMAN: Ti to ne znaš?

BOBETKO: Mi smo se ovdje dogovorili da ovdje poslije sastanka sastavimo ljude koji će pomoći tamo raditi.

TUĐMAN: A ne da imenujemo. Rečeno je, molim te lijepo, ja sam oslobodio svojom naredbom, koja je ostala tu, generala Rosu, ali generala Rosu je imenovao predsjednik Republike Herceg-Bosne (…)

BOBETKO: Ja sam predložio ljude, ja sam predložio ljude koji će im pomoći.

TUĐMAN: Pogledaj - Republika Hrvatska, Ministarstvo obrane, Zagreb: temeljem zapovijedi vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Hrvatske, predsjednik Republike Tuđman, u skladu sa člankom 52. Zakona o obrani, Narodne novine broj 74/93 i Odluke o osnovama ustrojstva Ministarstva obrane, imenuju se u Glavni stožer Hrvatskog vijeća obrane, Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, prvo general-pukovnik Ante Roso, zapovjedništvo Glavnog stožera - za zapovjednika Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane, znači, mi, Ministarstvo obrane, potpis ministra obrane…

ŠUŠAK: Nema potpisa.

TUĐMAN: I ti ne znaš za to?

ŠUŠAK: Ne znam za to (…)

TUĐMAN: Generale, jesi li ti to potpisao?

BOBETKO: Ja sam sinoć to gledao i, kažem, sada treba te stvari dovesti do kraja, treba oformiti to zapovjedništvo, to nikuda nije išlo. Ne znam kako je došlo tu, ali nikuda nije išlo. Mi smo morali od nekuda početi, koga ćemo tamo poslati.

TUĐMAN: Mi smo to morali dogovoriti i mi smo ljude morali poslati tamo.

BOBETKO: Dobio je Lucić zadatak.

TUĐMAN: Poslati Rosu kao zapovjednika Glavnog stožera HVO-a koga je imenovao tamo glavni stožer, a ne da mi imenujemo, da dajemo dokaz da mi zapovijedamo tamo. (…)

ŠUŠAK: Kako ja ovo nemam u uredu?

BOBETKO: Njima je Lucić priopćio koji idu dolje, bio je zadatak da prikuplja dobrovoljce.

ŠUŠAK: Ali, tko je ovo napisao?

BOBETKO: Tražio je dobrovoljce i dali smo mu dobrovoljce.

TUĐMAN: Ovu naredbu tko je napisao?

BOBETKO: Ja sam vidio u kancelariji napisanu, samo ja je nisam potpisao.

TUĐMAN: Ti nisi znao, a ti nisi potpisao. Jesi li znao za to?

BOBETKO: Ja sam znao, ja sam dao ljude, predložio mu ljude koje mu ja predlažem za pomoć, koje je tražio. Ljudi su se javljali kao dobrovoljci. Dobio je zadatak.

TUĐMAN: To je u redu, tako smo se dogovorili. Ali, imenovanje, ako je to meni došlo od službe, a budući da oni imaju - i Muslimani i Englezi i Amerikanci i Francuzi, i ne znam tko još, da imaju svoje službe i da inače optužuju Hrvatsku za vođenje rata, prema tome… (…)

BOBETKO: Ja sam to dao, birao sam ljude. Ja sam skinuo Nojka Barinovića 14 dana sa fronta dolje da im pomogne i našao sam ga u Prozoru i danas je u Prozoru.

ŠUŠAK: Nije nijedna osoba sporna, nego je sporan dokument.

TUĐMAN: To do te mjere sliči na namjernu, ne provokaciju, nego namjerno davanje u ruke protivniku. Dogovorio sam da idu kao dobrovoljci, a sada…

BOBETKO: Onda su dominirali tzv. formurale i neke ljude smo mogli birati. Što će mi dobrovoljac koji se neće tući, koji će otići tamo…

TUĐMAN: Ljude birati i rekli smo, zato što idu kao dobrovoljci, da im tamo dati pogodnosti i u činu i u stanovima, i to smo se sve skupa dogovorili, ali ne ovakav dokument, da Hrvatska imenuje svoje ljude tamo i to dužnosnike iz javnog stožera itd., da mi vodimo glavni stožer.

ŠUŠAK: Vaša zapovijed, ali gore nema ur. broj, znači nije registrirano, nije službeni dokument, nema broj pod kojim je izdat dokument, to izdaje Ministarstvo, da bih ja znao da izdaje Ministarstvo, nema ništa i nije potpisano ni jednog od nas, samo da dođe nekome u ruke da može time manipulirati.

BOBETKO: Cijelu operaciju tih dobrovoljaca, prikupljanja, vodio je Lucić, koji je dobio tada zadatak.

TUĐMAN: Da li je on to pripremao?

BOBETKO: Ja ga moram pitati.

TUĐMAN: Ispitaj. To je politički užas, ne znam kako će na to reagirati - u svakom slučaju, užas.

BOBETKO: Bolje bi bilo bez toga ako je otišlo negdje dalje.

TUĐMAN: Vi to vidite ako je otišlo bilo kom pojedincu da…

BOBETKO: (…) Ja vidim što je sporno.

TUĐMAN: Čitav taj akt je sporan.

BOBETKO: Jasno, ne smije takav akt biti formuliran. (…)

TUĐMAN: Generale Bobetko, sada mi nije jasno nešto - ja sam rekao da Roso preuzima zapovjedništvo dolje i da on biva odgovoran što se nas tiče, a mi da mu damo potporu. Što to znači da on nije uzeo u ruke? Kada si bio dolje, što si organizirao tu obranu bez njega, tu operaciju?

BOBETKO: S njim zajedno je razrađen svaki detalj, ali on je, normalno, trebao pratiti tu operaciju, preuzeti zapovjedništvo, ne mogu ja umjesto njega zapovijedati, ali on to ne radi.

TUĐMAN: Što radi?

BOBETKO: To ja ne znam. Ja osobno sam, da jednom budemo na čistu, sam formirao grupu, odveo dolje, razradio zadatak ovdje, s njima dolje, tri dana potrošio dok smo utvrdili što imamo, koja nam je to lijeva kolona, kolika je i tu noć nije htjela ići.

TUĐMAN: I rezultat je to da smo doživjeli vojnički, a poslije toga politički… (…)

ŠUŠAK: Ima ovdje nekoliko problema, predsjedniče. Nekada napravimo stvari ne razmišljajući. Tolj je saborski zastupnik, mora ga imenovati dolje za nešto, a Viro je saborski zastupnik, kako će se odraziti na to, ali neka bude njihov…

TUĐMAN: Treba vidjeti tko je od tih ljudi; one koje imenuje dolje u stožer, te moramo ovdje razriješiti.

ŠUŠAK: Meni nije problem razriješiti u vojsci, Crnjca, Vrbanjca, Biškića, to nije problem, predsjedniče, nego što je sa statusom saborskog zastupnika, to prešutjeti, pa kako bude (...) I to ne treba jer političku mu djelatnost radi (Mati Bobanu, op. pr.) Viro, a ne Dodig, i Krpina je s Virom u kontaktu. Krpina je bio dolje isto.

TUĐMAN: Da se razumijemo, ministre - one koje imenuje dolje u stožer, znači ovdje ih treba razriješiti sa datumom, dati takav prijedlog, a, generale Bobetko, da stalno između tebe i Rose od početka postoji neki animozitet i nepovjerenje i čini mi se da to ni sada nije prevladano, nakon što je on otišao dolje.

BOBETKO: Ne može biti prevladano ako on kaže da ima 600 ljudi, a ja mu tamo utvrdim 90. Ja pripremam operaciju…

TUĐMAN: Idemo dalje. Ministre, utvrditi tko je pisao ovu naredbu jer ono što smo kazali, što je general rekao da su to dobrovoljci koji idu, a ne da mi biramo. Znači, to mi sliči gotovo na provokaciju; znači, utvrditi tko je potpisao i kome je otišlo i povući to (…) Drugo, vidi na koji način sa Rosom i sa - tu je Crnjac za glavnog, sa Rosom i sa nekim, ali isto tako ne smije se ispustiti, nismo mi mislili generala Petkovića i generala Matića, koji su dolje, tu ih nema, prema tome, odakle, što je to, i održati sastanak sa Rosom, ali to ti, jer očito tu nešto ne štima, tu puca. Prema tome, sa Rosom i sa njegovim užim stožerom, HVO-om, kakva je situacija i kakva im pomoć treba, otići dolje i da budu odgovorni za provedbu operacije, znači, da li se može dovršiti ta operacija. Znači, nije mi jasno, ako oni imaju snabdijevanje od Travnika prema dolje, znači zašto…

ŠUŠAK: Predsjedniče, oni idu na ovo presijecanje komunikacija, spajanje Kiseljaka i Busovače, i ta akcija ne ide tako brzo, ali ide, pomak je svaki dan, nekoliko kilometara i to je taj put.

TUĐMAN: Znači, dati jasnu zadaću ono što Muslimani imaju svoj cilj, osvajanje svega, Busovača, Kiseljak, do Prozora i produžetak ofenzive poslije južno od Mostara, znači, dovršiti tu operaciju oko Gornjeg Vakufa i spriječiti ovo. Da li su svjesni toga itd. (…)

Razgovor nastavljen za kartom

ŠUŠAK: Ovdje je granica, ovdje su unutra, u brdima, u klisuri, i oni idu na… da pređu s ove strane i onda je Jablanica odsječena i Drežnica, moraju se predati. Ali, oni se gore tuku, predsjedniče, gore prema Vakufu, a ovdje su Muslimani u brdima, ovdje i nema ih puno, ali je veliki teritorij, velike snage angažirane i Muslimani više nemaju dotoka prema Mostaru, cesta je odsječena i nema opasnosti… Za most nema problema.

TUĐMAN: I most i ovo sliči na provokaciju, na kompromitaciju Hrvatske. (…)

BOBETKO: Samo ako se ne pristupi odmah koordiniranju jačih snaga, za zaposjedanje prostora nema snaga jer nemate ljudi, snage, budite svjesni toga.

TUĐMAN: Što to govoriš, pa ti imaš zadaću da ih stvoriš. Ja sam rekao, sada da date dobrovoljce, a ako će trebati, da ćemo i sa redovnim vojnim snagama, ali sa redovnim onda (kada) naredim, a sada sa dobrovoljcima, a pripremiti i redovne.

Bošnjacima sijekli glave i izlagali na pijaci

Izvor: (SD, bljesak.info)

Slobodna Dalmacija došla je u posjed optužnice protiv Ivice Rajića, koja zapravo predstavlja osnovu njegove nagodbe s Haškim tužiteljstvom. Optužnica sadrži devet stranica, podijeljena je u 43 točke i datirana 25. listopada 2005. Završava vlastoručnim potpisima samoga Rajića i njegove haške odvjetnice Doris Košte, koji tim potezom u potpunosti prihvaćaju svaki od optužnih navoda.

Pokajnički iskaz

Premda je javnost, ugrubo, obaviještena o njegovu sadržaju, originalni dokument otkriva do sada nepoznate detalje Rajićeva pokajničkog iskaza pred Haškim tužiteljstvom.

Pokazuje da svoje ratne zločine ne pokušava podijeliti i barem djelomice prevaliti isključivo na nadređene zapovjednike - Tihomira Blaškića, Milivoja Petkovića i Slobodana Praljka - već i poveći broj nižih pripadnika HVO-a.

Uz Dominika Ilijaševića Comu, koji je u javnosti već prilično ozloglašen, Rajić tereti Marija Bradaru, Miroslava Antića, Marinka Jurišića, Marinka Ljolju, Marinka Šunjića, Zdravka Mihaljevića, Željka Bošnjaka, Emila Haraha. u točki 33. neizravno optužuje i Ivana Bandića, bratića sadašnjega zagrebačkoga gradonačelnika.

Prema Rajiću, Ivan Bandić bio je 1993. Petkovićev savjetnik za SIS. Navodno, dobio je nalog da lažira istragu o likvidacijama civila na vareškom području.

Zahvaljujući istoj optužnici s Rajićevim potpisom, u Haagu su prvi put službeno rekonstruirane dvije stravične, ali u potpunosti autentične scene: kako su vojnici HVO-a Muslimanima sjekli glave i kao eksponate ih izlagali na lokalnoj tržnici, dok je Dominik Ilijašević njihove odrezane uši vozikao po vareškim ulicama, nataknute na antenu svog automobila...

Za manju kaznu

Svojim potpisom na kraju optužnog dokumenta Ivica Rajić se obvezao da ni jednu od optužnih tvrdnji neće osporavati pred Sudskim vijećem Haškoga tribunala.

To je glavni uvjet, kako vjeruje, da ishodi veću milost i manju kaznu za likvidaciju civila u Stupnome Dolu. Kako je njegova odvjetnica već ranije izvijestila hrvatsku javnost, Tužiteljstvo doista neće tražiti strožu kaznu od 15 godina zatvora. No, tu sugestiju Sudsko vijeće ne mora u konačnici prihvatiti.

U slučajevima takvih vrsta nagodbi najčešće se ne događaju duge sudske rasprava između tužiteljske i odvjetničke strane. Zajedno s novom verzijom optužnice, Rajić je u svemu priznao krivnju, pa Sudsko vijeće Haškoga tribunala preuzima samo jednu funkciju: odlučiti o visini njegove kazne.

Ipak, Rajićeva optužnica time ne dobiva status apsolutne haaške istine. Nesumnjivo, Rajić će nastupiti kao krunski svjedok optužbe u sudskim procesima protiv Petkovića i Praljka. No, pitanje je što će od njegovih izjava preživjeti sučeljavanje njihovih protuargumenata.

Ne može naškoditi generalu Blaškiću

Prema neslužbenim informacijama, njegova nagodba irelevantna je za eventualnu obnovu postupka protiv Tihomira Blaškića. Jer Rajić govori o kiseljačko-vareškom, dakle, istočnom dijelu Operativne zone HVO-a Srednja Bosna. Naprotiv, Blaškićev predmet obuhvaća ratne zločine na zapadu Lašvanske doline.

Riječ je o trećoj, nagodbenoj verziji optužnice protiv Ivice Rajića. Prva potječe iz 1995., kada se Rajić uz pomoć jedne frakcije HDZ-a, MORH-a, MUP-a i SIS-a skrivao pred haaškom tjeralicom. Prve izmjene prihvaćene su u Haagu u siječnju 2004.

Ulovljen u Splitu kao lažni Jakov Kovač, Rajić je doveden pred sud, gdje je izjavio: 'Nisam kriv'. Ovo je već treća verzija. Unatoč preciznijim činjenicama i daleko drastičnijim kvalifikacijama, Rajić se tek sada osjetio krivim.

O metodama urbicida i agresije Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu svjedoči i razgovor Tuđmana sa Jankom Bobetkom i Rosom 6. novembra 1993. godine, samo četiri dana prije rušenja Starog mosta. U jednom trenutku Tuđman od Rosa traži da protiv Bošnjaka primijeni "neke elemente zastrašivanja": "Da bi osigurao ove granice Hrvatske, izvoli upotrijebiti sve što je moguće, jedino nećeš bojne otrove". Na što Roso odgovara: "Tu je taj problem što su ta punjenja miksnog tipa, miješana i jako su velika, ne možemo ih razdvojiti, 500 kg, to bi uništilo jedan cijeli grad kemijski... Ja čuvam to kao adut, ovi naši iz BiH to znaju". Samo četiri dana kasnije, novi sastanak, sa hitnom temom: srušen je Stari most u Mostaru. "Neki elementi zastrašivanja" koje je Tuđman zahtijevao, primijenjeni su. Sada Tuđman pita: "Dobro, usput, taj mostarski most, tko ga je porušio". Slijedi odgovor Mate Bobana, koji je značajan doprinos u povijesti ratnog cinizma: "Bile su strašne kiše". Stari Most je, dakle, porušio Pero Zubac svojom poezijom, svojim "Mostarskim kišama". Tuđman je ipak oprezan, pita: "Hoćemo li opet mi biti optuženi". Tada se pokreće čitava strategija prikrivanja zločina: pada dogovor da se kontaktiraju veze u španskom bataljonu, da se stranci nagovore da lažu o tome da Hrvati nisu srušili Most. Mate Granić: "Imati tu informaciju, imati sve, jer ako oni kažu dobru informaciju onda je to izuzetno, jer se inače to na CNN...". Tuđman: "Inače, među nama, rušenje u vojnom pogledu, kome ide više u korist?" Mate Granić: "Nama". Još veća panika nastaje kada se pokušava prikriti stvarna uloga Hrvatske u ratu u Bosni.

Sastanak u vili "Dalmacija", održan 5. novembra 1993. Franjo Tuđman sa Jadrankom Prlićem, Matom Bobanom, Slobodanom Praljkom i Milivojem Petkovićem.

Tuđman: Ja sam dao inicijativu za ovaj sastanak zbog momentalne, rekao bih i kritične situacije, i u vas u Herceg-Bosni, odnosno u cijeloj Bosni i Hercegovini, i u svezi s tim zbog veoma negativnog utjecaja na Hrvatsku nakon događaja oko Stupnog Dola. Pored tih neposrednih pitanja, jasno, bitno je i pitanje strateških političkih interesa Hrvatske u svezi sa takvim držanjem Muslimana i događajima, kojima smo svjedoci sada (…) Evo kakvo mi je pismo uputio nadbiskup vrhbosanski monsinjor Vinko Puljić 31. listopada:

"Gospodine predsjedniče, osjećajući odgovornost pred Bogom i Katoličkom crkvom, želio bih vam uputiti nekoliko riječi kao najodgovornijem čovjeku među Hrvatima. Uz sve strahote koje smo mi Hrvati u Bosni i Hercegovini proživjeli i još uvijek proživljavamo, ne vidim kuda sve vode ovakva ratna zbivanja. Budući da se nalazim u nemogućnosti kretanja po svojoj nadbiskupiji, ipak nastojim pratiti što se događa na terenu moje (nadbiskupije, op. pr.). Dobivši neke informacije od izvora, kojima nemam razloga ne pokloniti svoje povjerenje, želim ih pred vas iznijeti očekujući mjerodavnu zaštitu našeg življa. Tu informaciju posebno želim iznijeti zato što je ona dospjela i u ruke nekim međunarodnim čimbenicima (...) Navodno je i jedan općinski zapovjednik iz srednje Bosne, vrativši se s puta iz Gruda, izjavio: 'Mi imamo sklopljen ugovor sa srpskom stranom. Oni će HVO-u pružiti pomoć očistiti krajeve koje kontroliramo te će nam Srbi omogućiti iseliti Hrvate iz Kiseljaka, Kreševa, Vareša, Viteza i Busovače, a mi ćemo te predjele predati četnicima. Naši i srpski šefovi su se dogovorili ove predjele tako riješiti'. Na upit zašto se žrtvuju toliki momci koji se bore, navodno je odgovorio: 'Moramo izazvati Muslimane da nas potjeraju odavde. Taj zadatak sam dobio.' (…) Ne bih ovim izjavama davao preveliku važnost da mi vjernici ne poručuju kako je u njih upao strah, ne samo od neprijateljskih snaga nego i od pojedinih siledžija HVO-a. Zbunjen sam ovim vijestima, pogotovo zato što mi živimo na takvim prostorima da iskihavamo mnoge čudne poteze HVO-a (…) Oni stalno tvrde kako im stižu takvi nalozi. Osjećamo se žrtvovanima i to osuđenima na smrt (…) Načelne izjave da će HVO zaštititi svakog Hrvata postaju već smiješne, ali su, nažalost, tragične. Molim vas da nam HVO dadne konkretne dokaze ili neka nam se kaže da ne mogu štititi nas ljude, pa ćemo makar znati na čemu smo. Puno je dokaza da se nas zaista želi istrijebiti iz ovih terena i Muslimanima se pruža prilika da to lako učine." (…)

Dajmo danas razmotrimo političku i vojnu situaciju, sa zadaćom ovog sastanka da donesemo odluku da se netko zbog događaja na Stupnom Dolu ne samo smijeni sa dužnosti nego i stavi pred sud, da bismo s time mogli izaći pred međunarodnu javnost, jer, kao što vidite, Muslimani se igraju, oni smjenjuju svoje zapovjednike koji su krivi itd. (…) Mi se moramo organizirati tako da u najmanju ruku obranimo onu crtu koju smo kako-tako uspjeli dobiti odobrenje za nju i na međunarodnoj konferenciji, znali Novi Travnik, Vitez i Busovača. I isto tako smo rekli, trebali bismo ovladati, po mom mišljenju, iz strateških razloga čitavim pravcem Prozor, Uskoplje, Bugojno, Jajce, i ne dopustiti, znači, ofenzivne namjere Muslimana da prodru južno od Mostara.

Boban: (…) Ja sam ovih dana dobio, isto tako, informaciju, jednu, ponovno od biskupa Komarice, u kojoj upravo govori onako kao što ste vi kazali. A njegova čestitka za proglašenje Hrvatske Republike Herceg-Bosne je u biti jedna lijepa poema hrvatskoj borbi i slobodi hrvatskog naroda. Otprilike je kazao: "Ako ne mognemo drukčije, onda vaša zapovijed da ostanemo, ostat ćemo do zadnjeg. A vaša zapovijed da idemo, ići ćemo tamo gdje nam kažete da idemo" (…)

Prlić: (…) Mislim da u ovom trenutku je neophodna vojna pobjeda da se povrati i situacija i raspoloženje, mislim da je to jasno i to ne treba uopće obrazlagati. Da li je to Mostar, da li je to Vakuf ili ova akcija koja se gore planira, spajanje Kiseljaka sa Busovačom. Mi se moramo približavati zaokruženju teritorije. Mi smo kao Vlada proljetos utvrđivali i prijedloge i zaključke, čak i o preseljenju određenih brigada sa nekih područja koje bi uključivalo i preseljenje pučanstva sa tih područja i njegovo koncentriranje na određenim pravcima za koje smatramo da mogu postati i ostati hrvatski prostori. Dakle, željeli bismo to isključivo pragmatično gledano. Ja znam da jeste nastojanje da svaki Hrvat ostane da živi gdje jeste. Ali, postoji pragmatika, postoji koncentracija snaga, postoji sve ostalo (…) Što se tiče odnosa sa ove druge dvije strane, ja sam sutra u Velikoj Kladuši, ako Bog da, na razgovorima sa ove dvije strane. Mi sa Srbima moramo igrati igru zbog ovih enklava, jer je to jedini način da ih uopće održimo u životu, i da im omogućimo i vojnu snagu kako bi se zaštitili od Muslimana (…) Bez lomljenja kičme Armije Bosne i Hercegovine na pravcu srednje Bosne, smatram da se teško može očekivati bilo kakvo posebno rješenje sa ovom dominantnom grupacijom kod Muslimana, na čelu sa Alijom Izetbegovićem. Toliko, predsjedniče.

Praljak: Misao Hrvatske zajednice Herceg-Bosne tražila je snažniju centralizaciju svih struktura civilne vlasti, koja nije napravljena. Sama ideja nije operacionalizirana, labavo je država ispuštena iz ruku. Ekipiranost je loša, gubitak sposobnih ljudi još gori (…) Vojna situacija danas jest, s jedne strane, pristojna, jer je slomljena muslimanska ofenziva koja je išla od Vakufa prema Mostaru, sa svim izjavama da će doći do Ploča, pa proširiti malo lijevo, malo desno. U Vakufu ta ofenziva je trajala dobrih mjesec dana jug Mostara, Vakuf, da odsijeku Prozor itd. Na tim prostorima ona je zaustavljena i slomljena, međutim, ostaje prostor ovih enklava koje smo ranije izgubili, a izgubili smo, predsjedniče, Fojnicu (…) Ista situacija dogodila se u Bugojnu (…), tako je ista situacija bila u Travniku, gdje su isto tako civilne strukture najčešće, jednostavno, kao i u Varešu, to je skupina lopova koja je trgovala, ona nije tražila svoje mjesto, nego je to trgovalo gore, preprodavalo, bogatilo se; Pečirović, koji je zatvoren, po mom dubokom uvjerenju, skupa sa cijelom ekipom, trebao je biti strijeljan (…) Mogućnosti su da se za sedam dana počne ofenziva na Vakuf sa relativno velikom izvjesnošću da se uspije. Isto tako, ofenziva prema jugu Mostara sa Blagajem, pa negdje prema Bugojnu do Granačice, da dalje, mislim da sa postojećim snagama (…) ne bi moglo ići (…) Problem enklava Kiseljak i Vareš sada je relativno pristojan, zbog toga što su gore jednostavno jedinice kvalitetne i dobre (…) Ostaje problem da cijelo snabdijevanje gore, cijelu logistiku, vršimo preko srpskih teritorija trgovinom nafte za oružje i zajedničkim planiranjem nekih akcija gdje Srbi, naravno, ne daju ljude (…) Vojna situacija u Žepču je dobra iz jednostavnog razloga što je ta brigada, kao i njeno političko vodstvo od početka imalo kristalno jasne stavove, tako se ponašalo i nanijelo je velike gubitke (…) Međutim, dolazi zima, teritorij je dosta velik, srpska vojska je sve slabija, tako da smo mi u nekoliko navrata, gore su ljudi morali vraćati teritorije koji su Srbi izgubili od Muslimana (…) Pomoć Hrvatske trebala bi, po mom dubokom uvjerenju, biti u brzom ubacivanju nekih jedinica za jednu akciju na sedam dana i poslije toga preko noći izvlačenje (…) Još samo jednu rečenicu da kažem. Gledajući Srbe, koje održava, između ostalog, scenografija, oni imaju tri svoje televizije, oni imaju svoje ministre inostranih poslova, oni imaju svoje skupštine, oni jednostavno izgledaju na nešto, bez obzira koliko je tu unutra šuplje. Isto tako se događa i sa Muslimanima. Treba vidjeti kako oni tamo onu vladu postroje, kakvi su to smokinzi, kravate itd. Mi smo u tom pogledu, gospodine predsjedniče, sve više počeli ličiti, ukupno, zajedno, svi skupa, na zemljoradničku zadrugu. To nije dopustivo, i u tom pogledu treba promijeniti cjelokupnu scenografiju ove države koja se zove Hrvatska Republika Herceg-Bosna.

Petković: Gospodine predsjedniče, ja sam imao tu sreću, ili, da kažem sada, nesreću, da sam u vrijeme događanja u Stupnom Dolu bio u Kiseljaku. Znači, na osnovu naših planova i dogovora, ja sam pripremao postrojbe u Kiseljaku za ofenzivna djelovanja Kiseljaka prema Busovači. Nije točno da su borbe počele 23., napadom HVO-a, na Stupni Do. Devetnaestog su već počele borbe u selu Kopjari, i pad sela Kopjari, pad objekta Lješnica i dolazak muslimanskih snaga, odnosno povezivanje sa snagama u Stupnom Dolu. Zbog takve situacije, i paničnog zahtjeva zapovjednika brigade Bobovac, 21. navečer, oko 23:00 sata, gospodin Ivica Rajić, koji je zapovjednik Operativne grupe dva, pod koju potpada i Vareš, i ja, donijeli smo odluku da se intervenira snagama iz Kiseljaka. Upućeno je 210 vojnika na čelu sa zapovjednikom operativne grupe Ivicom Rajićem i sa još šest do sedam časnika iz brigade "Ban Josip Jelačić", Kiseljak. Nakon jedan dan pripreme, 23. je otpočela akcija snaga Hrvatskog vijeća obrane, i izvješće, koje sam ja dobio navečer, glasilo je: "Ovladali smo Stupnim Dolom, vršimo pripreme i sređujemo crte obrane oko Vareša."

Ekskluzivno Predrag Matvejević iz Rima za "Dnevni avaz"

Razgovarala: Sanja ŠKULETIĆ
Predraga Matvejevića, uglednog evropskog književnika i profesora sveučilišta u Rimu "La Sapienza", sudija Općinskog suda u Zagrebu Nenad Lukić osudio je na pet mjeseci zatvora, uvjetno na dvije godine, zbog navodne klevete i uvrede pisca Mile Pešorde. U ekskluzivnom intervjuu za "Dnevni avaz" iz Rima Matvejević ističe da ga vijest o ovoj presudi nije pogodila, ali jeste iznenadila. Primjer Matoša

Da li ste prihvatili tu osudu i da li planirate uložiti žalbu na presudu?

Zašto? Da li biste ponovo termin taliban vezali za Milu Pešordu? Strasni privrženici

Šta konkretno smatrate pod nazivom taliban? Šta je bio povod da, između ostalih, i Pešordu nazovete talibanom? Branio i Šešelja dok nije postao četnik

Sidran nije prvi kojem ste stali u odbranu?
Stao u odbranu Danila Kiša

Ovo je već treći put da se Vaši tekstovi kose sa "zakonom".
Bolesna ideologija